Čitanje razvija empatiju, to već pjevaju i ptice na grani. Barem u mome susjedstvu. Samo što nisam skroz sigurna – i o tome često u zadnje vrijeme razmišljam -  da ptice točno znaju o čemu pjevaju, i da su im sve riječi u toj rečenici poznate.

Već je i sama riječ „čitanje“ kompleksna ako pod njom podrazumijevamo samo poznavanje slova i načina na koje se ta slova spajaju u riječi, a riječi u rečenicu. A „empatija“ je posebno problematična: čini mi se da je to jedna od onih buzz-riječi koje toliko samorazumljivo zuje oko nas da svi mislimo da smo ih dužni poznavati. Pa se ne usudimo pitati koji je točno opseg njihova značenja. A ako neka pitanja ne postavimo dovoljno rano, ne postavimo ih nikada.

Štreberski uvijek volim krenuti od literature - što faktografskije, to bolje – zato mi je rječnik bio i ostao jedna od najdražih knjiga. A u njemu piše da je empatija sposobnost razumijevanja osjećaja i ponašanja druge osobe, i – što je još važnije – sposobnost da se uživimo u tuđe emocionalno stanje, posebno ono neugodno.

Iz životnog iskustva mi se pak čini da se empatija često brka s emocijama i emotivnošću. A jedno može vrlo lijepo postojati bez drugoga. Recimo, Marinko može biti jako emotivan dječak, kojega pogode intenzivna iskustva i koji suzama reagira na neugode koje mu se događaju. A istovremeno, može biti potpuno nesposoban uživjeti se u ulogu druge osobe – zamisliti kako bi se on osjećao da mu netko kaže da je bezveznjak koji nikad neće imati lijepu pernicu, ili da mu skrije tenisicu, ili da mu ukrade novce.

Ne znate o čemu ja to, i kakav sad pa Marinko? Znači da niste čitali Japajapca. I to je super, jer onda vam mogu reći zašto tu knjigu – preciznije, slikovnicu – trebate i pogledati i pročitati.

Dok nisam sama pročitala o čemu je priča, mislila sam da je naslov Japajajac. Nije da ni to nema smisla, ali Japajapac puno bolje zvuči. I ne samo bolje, nego stvarnije. Doista biste mogli povjerovati da u nekom šumarku skrivenom postoji pleme pod tim imenom. Jer, postoji.

Japajapci su mala i još manja bića, veličinom usporediva s pčelama, bubamarama i tek propupalim gljivama, ali inače fizionomijom potpuno nalik djeci. Žive u Japajapačkoj šumi, nezgodno smještenoj nadomak smetlišta – ali to im ne smeta previše. Kuhaju, pjevaju pjesme i imaju Margaretu za šeficu. Margareta zna sve o njima: bili su sebični i svojeglavi, uvjereni da su najveći i najbolji na svijetu, i zato su se morali smanjiti. Da shvate da je sve stvar perspektive.

Tako se i naš spomenuti Marinko našao u šumi Japajapaca. On ima 7 godina, ide 1. razred i sav je jedan veliki JA. Upoznajemo ga usred njegove JA-priče, i usred čarolije – svaki put kad kaže JA, malo se smanji. Na kraju svoga predstavljanja, od samog početka slikovnice do, negdje, četvrte stranice, Marinko je već toliko puta izgovorio osobnu zamjenicu za prvo lice jednine da je dogurao do veličine mrava, i morao se silno potruditi da ga ne zgaze mnogobrojni gigantski prolaznici na ulici.
Spasio se kad se planinarski uzverao na warholovsku limenku smeđeg graha, na njoj se smjestio kao King Kong na vrh Empire State Buildinga, i otplakao dva jezerca suza.
To je bilo prije negoli su ga pokupili – skupa s limenkom – i odvezli na smetlište, upravo ono pored šume u kojoj žive Japajapci.

Zaboravila sam spomenuti da se mali Japajapci koji su dospjeli u šumarak tamo odlično osjećaju. Mogu sve, ne moraju ništa, i neki bi htjeli zauvijek ostati, dok nekima drugima strašno nedostaju roditelji. Marinku, na primjer – jer on je osjećajan dječak. Koji lekciju iz suosjećajnosti – dakle, rečene empatije – tek treba naučiti: zašto je bitno misliti i na druge (on, ona, oni), a ne samo na sebe (ja, ja, ja).

Mada podržavam i prakticiram ideju da u prikazima slikovnica treba biti spojlera – jer prikazi su za roditelje, koji većinom žele znati kakve poruke nose slikovnice koje će djeci čitati – nekako mislim da ću ovaj put preskočiti točan rasplet situacije. Reći ću vam samo da su uključena dobra djela, čarobne fritule, jedna super pernica, tenisica i jedna ne nužno benigna procedura s kasicom prasicom.

Maštovitu priču koja educira, a ne docira napisala je Silvija Šesto. Ona je od malobrojnih autora i autorica na našoj sceni koji s djecom razgovaraju na jedini način na koji je, čini mi se, dijalog u kvalitetnoj književnosti uopće moguć: percepcijom djece kao intelektualno ravnopravnih bića, čitatelja sposobnih za vlastite interpretacije. Takav odnos prema književnosti ne zahtijeva samo autorsku vještinu, već  i hrabrost da pustiš vlastiti tekst u svijet, i odustaneš od kontrole svih njegovih značenja.

Silvija Šesto je, dakle, hrabra, i sipa priče iz rukava s lakoćom koja me oduševljava, ali i ljuti jer ostavlja - pogrešan - dojam da je pisati lako, posebno pisati za djecu.  Čini mi se da svi koji njezine tekstove prenose u druge žanrove nemaju pred sobom težak posao: ona pripremi elemente svijeta koji je prekrasno prispodobiv, i koji – uz kozmetičke preinake – može funkcionirati u raznim medijima. Japajapac bi podnio i nešto kraći tekst, ali zbog dramskih elemenata i dinamike toliko se dobro čita naglas da opravdava uredničku odluku da škare ipak ostanu u ladici. 

Nije uvijek slučaj da dobar tekst nađe odgovarajućeg ilustratora, ali ovdje su se silnice poklopile, odnosno idealno nadopunile paralelnom pričom Tomislava Zlatića, s retro-štihom koji bi ponajviše roditeljima mogao biti neodoljiv. Čula sam sad već više puta da neki ilustratori smatraju da bi vizualni dio u slikovnici trebao biti u službi teksta. Ne znam bi li se Tomislav Zlatić izrijekom s time složio, ali čini mi se da njegove slike slijede tu logiku: on tekst Silvije Šesto krasno prati, na momente zaokružuje i likovno produbljuje. I što je najbolje od svega, duhovito komentira. 

Mada voli detalje i bez problema napuči cijele duplerice, odlično radi s praznim, bijelim površinama koje tako stavlja u funkciju priče: na početku slikovnice, kad Marinko najviše japajapa, sve je oko njega bijelo i prazno, i on je doista fizički centar svemira jedne stranice. Ali kako se priča i njegov lik dalje razvijaju, kako on sam pušta sve više ljudi i pojava u svoj život, na stranicama je sve više boja, linija, likova. To posebno vidljivo u Japajapačkoj šumi, u kojoj vlada pravi dječji kaos: legići i kockice za Čovječe minglaju s mahunarkama, šumskim jagodama i gljivama (jestivima i onima koje su jestive samo jednom). Ilustrator se znalački igra i često zanemarenim prostorima fizičkih gabarita slikovnice, koje je također moguće integrirati u ilustraciju: promotrite samo gdje se Marinko skrio kad je odlučio detonirati svoju prasicu kasicu!

Osim smisla za humor i retro-smisla za prošlost, ilustracije pokazuju i osjećaj za sadašnjicu: zaigran i ironičan, a možda i jako realističan - ovisi o čitatelju, tj. gledatelju. Marinko je po smislu za frizuru i modu pravi hipsterski pomladak. Dok se na ulici mravasto probija prolaznicima-divovima između nogu, ne možete u toj vrevi ne zamijetiti ženu u borominama i modno osviještenog muškarca golih gležnjeva. Jednako duhovite, zabavne i gotovo dirljive elemente prepoznavanja donosi scena s tipičnog stubišta, pred stanom obitelji Smuđ, a tu je i prepoznatljivi nered dječje sobe, s obaveznom jednom čarapom kraj uzglavlja i miksom plišanaca i igračaka koje više kao nisu za sedmogodišnjake, ali netko ih odbija proslijediti dalje. Možebitno mama. 

Japajapanje je simptom današnjice, a ponajviše onoga njezinog dijela u kojemu odrasli osiguravaju djeci kraljevski tretman, delegirajući im moći i ovlasti s kojima djeca ne znaju što bi, i zapravo ih ni ne žele.
I mada se JA spominje bezbroj puta i u različitim kontekstima, ne bih nužno rekla da je ovo slikovnica o egoizmu - iz jednostavnog razloga što taj pojam opet vraća ego - vlastito JA - u narativni fokus.
Ovo je prije slikovnica o nužnosti empatije, koja i za odrasle ima važnu poruku: s empatijom se ne rađamo, ona se odgaja, i na primjerima uči. Najbolje na primjerima iz vlastitog života - ali slobodno ih nadopunite primjerom iz ove slikovnice.

Na sam spomen edukativnih slikovnica, pred moje mentalno oko izrone u koloni: Gric i Grec, Zub Zubić, Lav Zuboslav i Zub Krivozub. Nisam taj komplet pretjerano voljela niti je imao imale posebno mjesto u mojoj kućnoj biblioteci, ali prisjetim ga se s nježnošću s kojom se u prisjetim svega što ima veze s mirisima, okusima i zašaranim papirima iz djetinjstva.

Sad kad sam odrasla, ne volim baš edukativne slikovnice. Shvaćam njihovu vrijednost, jasno mi je da su potrebne, ali ne uživam u njima. Izbor između umjetničke i edukativne slikovnice, to mi je kao birati hoću li, ne znam, metodološki priručnik ili roman? Upute za blender ili zbirku poezije? Shemu za sastavljanje STUVE ili strip? Za život, ako baš mora i nema tko drugi, može ovo sve pod a), a za umjetnost pod b), molim.

I kako to već biva, taj se život redovito uplete i gurne mi ono što sam izbjegavala pod nos.  Valjda da razmislim jesam li sigurna po tom pitanju. 

Imali smo doma par situacija vezanih uz ono što ja zovem prolongirana oralna faza, a moj sin sažima kao „dosadno pranje ruku“. Postalo mi je naporno – a i pokazalo se dosta neučinkovitim – prolaziti osnove mikrobiologije s četverogodišnjakom pa odlučih ipak probati s edukativnom slikovnicom. Objavio Evenio, ciklus HIGIJENA. Kad već ne šljivi mene, možda sa slikovničastim bakterijama uspostavi smisleniji dijalog. Istražih, posudih, krenuh čitati – a sve to s ranije opisanom skepsom prema žanru koji podučava, i čini to pretjerano eksplicitno.

Međutim, Prljek i Mrljek u trenu su moju skepsu razvukli u osmijeh - čim sam na koricama vidjela kako su jedan  drugome upisali u leksikon (skoro napisah spomenar, ali znate već da postoji bitna razlika). Moja djeca ne znaju za spomenare, leksikone i njihove šablone, ali čim smo otvorili Priču o prljavim rukama, i čim smo skenirali profile glavnih aktera, planula je ljubav prema dvojici najboljih frendova, stanovnicima Mrljavoće i Prljavoće. I odmah smo morali čitati i Priču o neopranim zubima, a ja sam napravila golemi faux pas jer sam posudila samo dvije od tri slikovnice iz ciklusa. Pa sam po Priču o neopranoj kosi morala potegnuti po hitnom postupku, sutra. I zapravo mi to na kraju nije ni bilo mrsko, jer ta se meni najviše svidjela. I u rijetkim trenucima kad mi djeca sama daju da biram što ću im čitati, izaberem Mrljeka i Prljeka na smrdljivom putovanju po najbljakastijim kosama na svijetu.

Znate ono kako ja znam pisati (pre)duge tekstove i snimati video priloge o tome kako čitati tu i tu slikovnicu s djecom i što napraviti da zadržite njihovu pozornost? Ovdje ne morate ništa! Sve što djeca trebaju znati o Mrljeku i Prljeku, to je Jelena Pervan napisala, a Jelena Brezovec narisala. Vaše je samo da čitate. Dodana je vrijednost ako uspijete isproducirati više različitih glasova, začepljenog nosa i s uvjerljivim gađenjem – to neće biti problem. Mislim to na najpozitivniji mogući način, naravno.

Djeci će, dakle, sve biti jasno i urnebesno, i korisno - tu ste samim odabirom ovih slikovnica sve riješili. A za odrasle, možda je korisno da vas prošetam kroz fabulu, može i bez spoilera. Prljek i Mrljek dvije su „zloćkaste“ bakterije koje vole, redom: slaviti rođendane (što više puta godišnje, to bolje), slaviti spomen na svoje pretke (bake), isprobavanjem recepata koje su im one ostavile u amanet, i obožavaju putovati (planinariti) po prljavim, mrljavim i smrdljivim dijelovima tijela (glavama ponajviše). U Priči o prljavim rukama organiziraju tulum u igraonici pod noktima i na prstićima djevojčice Nore, u Priči o pokvarenom zubu kuhaju kakao bljakao u šupljem zubu malenog Lovre, a u Priči o neopranoj kosi otputuju na zapetljanu, tjedan dana neopranu i nimalo mirisnu kosu djevojčice Rite.

Sve tri slikovnice funkcioniraju odvojeno, ali skupa sačinjavaju seriju čije se sastavnice zgodno dopunjuju: dogodovštinama, likovima i konceptom. Slatki zlikovci u glavnim ulogama predstavljeni su na jednak način, a svaka slikovnica donosi neku njihovu omiljenu aktivnost. Te aktivnosti Mrljek i Prljek prakticiraju na djeci, s tim da biraju male tvrdoglavce koji zaobilaze neka higijenska pravila. Onda bakterije naprave svoju spačku i silno se zabavljaju, što njihovim dječjim domaćinima nije zabavno, već im uzrokuju neugodu ili bol. I onda iz iskustva – jer iskustvo je najbolja škola – shvate zašto su im roditelji govorili peri ruke, peri zube, peri kosu.

Djeci je, kao što rekoh, kroz ove slikovnice sve kristalno jasno, a za odrasle je važno  - prepustiti se priči. Na prvo mi se otvaranje učinilo da su slikovnice malo preduge - ali u prvom čitanju naglas pokazalo se da nije tako. Gotovo da nisam imala potrebu intervenirati u tekst, a to je rijetkost – uvijek nešto dodam, oduzmem, lektoriram i korigiram. U današnje vrijeme kad se štedi na svim koracima knjižne produkcije, dobro sastavljen i lektoriran i korigiran – i općenito, uređen tekst meni je dovoljan razlog da kupim knjigu ili slikovnicu. Znam, to sam ja, ali i vi možete naći svoje razloge.

Recimo, korporalni road tripovi Prljeka i Mrljeka stvoreni su za igrokaz – vidim ih na kazališnim daskama. Vjerujem da ne bi bilo problema s osmišljavanjem kostima i mizanscena, jer Jelena Brezovec ih je nacrtala s dovoljno detalja. Štapićasti Prljek i okruglasti Mrljek, sve skupa tri zuba, poderana majica i flekave gaće, nejednake okice i čudne ručice. Dosta su emotivni i ekspresivni, poželite ih za kućne ljubimce. I vole rekvizite, ovisno o aktivnosti koju prakticiraju. I vižljasti su, snalažljivi, i praktički neuništivi. Kao prave bakterije, znate iz iskustva kako ih se teško riješiti.

Znate kako sam ono počela, edukativno ili umjetničko, funkcionalno ili estetsko, upute za život ili praksa umjetnosti… Ako dosad niste tako zaključili - ovdje imate oboje. A kako svaka književnost, pa i dječja, ipak treba taj dodir sa stvarnim životom – naiđete li na obavijest da se u nekoj od gradskih knjižnica slavi Prljekov i Mrljeov fujkasti rođendan, nemojte propustiti tulum. – mi smo otišli i baš se nauživali. Bilo je finih keksića za jelo, ali ne vidjesmo "bljakastu tortu od trulih banana". Nema je čak ni u slikovnici, malo me strah da uopće ne postoji.

I za kraj, prijateljski savjet: nemojte slučajno djeci donijeti samo jednu od ove tri. Jer vidjet će na zadnjoj korici da imaju još dvije. A onda, jao si ga vama. Naslovi jesu malo predugi i predeskriptivni - ovako u kombinaciji, ali nije bed, jer ionako će ih svi zvati one o Mrljeku i Prljeku. Ne volim edukativne slikovnice i ne volim da je u puno nastavaka, ali dajte ipak još koji, podnijet ću. S veseljem.