Uvod

siječnja 20, 2013

Neki sam dan, čekajući u redu u kvartovskom DM-u, promatrala sadržaj svoje košare, i sinulo mi je da bih opet mogla pisati blog. Jučer sam pila kavu za kuhinjskim stolom i odgovarala na mailove, i na mahove pogledavala prema mjestu gdje je nekad bio moj radni stol (a sad je stol za peglanje) i pomislila sam da bih opet mogla pisati blog. Jutros sam vršljala po kuhinji i pospremala silne boce finih vina koje su se nakupile poslije blagdana – pohranila sam ih na sigurno mjesto, negdje otraga, pogladila ih malo i prelila vrelom vodom granule Natala gospodina Hippa. I uhvatila me želja da opet pišem blog.

Kako sam nedavno doktorirala na pitanjima žanra, imam opravdanje za to što me nadasve muči žanrovska blogovska poetika. Pa istu malo proučavam na primjerima, tuđim i vlastitim. I tu nailazim na dosta diskrepancija, između tog blogovskog tuđeg i blogovskog vlastitog. Vlastito je bilo i ostalo vrlo tekstualno (što je lijep način da napišem da ne znam začepiti tipkovnicu kad jednom odčepim). Ja filozofiram i argumentiram, a ne ilustriram likom, djelom, fusnotama ni fotografijama – sve ono što blogovski tuđi uglavnom rade. U blogovskom tuđem tekst je ili aksesoar uz slike aksesoara (da, pratim gomilu modnih blogova, „ovo je moj outfit, recite mi što mislite“), ili nekomplicirano strukturirana autobiografska naracija s puno nesuptilnih reklama („ovo je moja omiljena šminka/torba/sofa/navlaka za iphone 5, evo gdje možete naručiti istu“). U blogovskom vlastitom, tj. mome, tekst je doktorska disertacija u malom. Što ne označava nužno njegovu egzemplarnu kvalitetu. Samo znači da čitaš i pitaš se cijelo vrijeme što dolazi na kraju. A znaš da je to popis literature.
Kad sam započinjala pisati prvi blog (počivao u miru, amen), tema je bila ono što me tada najviše zaokupljalo: prevoditeljska praksa u svim svojim oblicima, i često neshvaćena prevoditeljska svakodnevica. Na tviteru i tumblru pisala sam život kroz prizmu doktorske radnje o dnevnicima i profesionalnim spisateljicama iz vremena koje tu kategoriju tek otkriva. Ne bih rekla da sam stavila točku ni na prvu ni na drugu temu, ali sad je tu preokupacija koja trenutačno u drugi i treći plan baca sve ostale, sfera čije uzuse tek otkrivam, a koju je moj kolega i urednik Zoran divno precizno nazvao "novoroditeljskim žanrom“. Nisam tada znala kad točno ni gdje, ali odmah sam mu rekla da ću ga jednom citirati.
Problem je što još ne znam kako o tome pisati. Nije mi skroz jasan zakon tog žanra, na papiru, a svoju autorsku, a bogme ni pripovjedačku personu nisam strukturirala a priori. Mislim si, trebala bi biti više faktivna nego fiktivna, ali nikako preintimna. Praktična, ali s izraženom ljubavlju prema teoriji. Analitična u svjetlu ciklusa hranjenja, presvlačenja, zabavljanja i uspavljivanja, i kritična prema konzumerističkoj crnoj rupi u koju upadnete - htjedoh reći, rođenjem djeteta, ali ne – činom oplodnje. Ne želim pisati priručnik, to ne, ali nije naodmet da se i koji spremanja vrijedan link nađe pri ruci. A uz sve to, ako može, dok se snalazim u tom žanrovskom hibridu, neka mi naši, a može i strani kreativci šalju svoje rukotvorine – reklamirat ću ih, namješteno skroz spontano – jer ovako ću bankrotirati nastavim li iz naslonjača kupovati sve što mi se svidi u njihovim albumima na fejsbuku, i na onim gorespomenutim "tuđim" blogovima. Ono, neću imati djetetu za pelene. Ali to je već d(r)uga kratka priča. 





You Might Also Like

0 komentari

PRATITE ME NA FACEBOOKU

PRATITE ME NA INSTAGRAMU