Kako sam nedavno doktorirala na pitanjima žanra, imam opravdanje za to što me nadasve muči žanrovska blogovska poetika. Pa istu malo proučavam na primjerima, tuđim i vlastitim. I tu nailazim na dosta diskrepancija, između tog blogovskog tuđeg i blogovskog vlastitog. Vlastito je bilo i ostalo vrlo tekstualno (što je lijep način da napišem da ne znam začepiti tipkovnicu kad jednom odčepim). Ja filozofiram i argumentiram, a ne ilustriram likom, djelom, fusnotama ni fotografijama – sve ono što blogovski tuđi uglavnom rade. U blogovskom tuđem tekst je ili aksesoar uz slike aksesoara (da, pratim gomilu modnih blogova, „ovo je moj outfit, recite mi što mislite“), ili nekomplicirano strukturirana autobiografska naracija s puno nesuptilnih reklama („ovo je moja omiljena šminka/torba/sofa/navlaka za iphone 5, evo gdje možete naručiti istu“). U blogovskom vlastitom, tj. mome, tekst je doktorska disertacija u malom. Što ne označava nužno njegovu egzemplarnu kvalitetu. Samo znači da čitaš i pitaš se cijelo vrijeme što dolazi na kraju. A znaš da je to popis literature.

Kad sam započinjala pisati prvi blog (počivao u miru, amen), tema je bila ono što me tada najviše zaokupljalo: prevoditeljska praksa u svim svojim oblicima, i često neshvaćena prevoditeljska svakodnevica. Na tviteru i tumblru pisala sam život kroz prizmu doktorske radnje o dnevnicima i profesionalnim spisateljicama iz vremena koje tu kategoriju tek otkriva. Ne bih rekla da sam stavila točku ni na prvu ni na drugu temu, ali sad je tu preokupacija koja trenutačno u drugi i treći plan baca sve ostale, sfera čije uzuse tek otkrivam, a koju je moj kolega i urednik Zoran divno precizno nazvao "novoroditeljskim žanrom“. Nisam tada znala kad točno ni gdje, ali odmah sam mu rekla da ću ga jednom citirati.